Zašto se nekad vjerovalo da je zavijanje psa znak da će netko umrijeti?

Još od davnine vjerovalo se da neobično glasanje pasa znači upozorenje da će netko uskoro umrijeti, ili da će se dogoditi neka druga nesreća. Vjerovalo se da pas posjeduje natprirodne moći koje mu omogućavaju da predviđa buduće događaje, pogotovo kad se radi o nekoj nesreći. Unatoč tome na psa se nije bacila krivnja za nesreću koja bi uslijedila i nisu bili smatrani zlokobnim životinjama. Umjesto toga vjerovalo se da “čovjekov najbolji prijatelj” takvim ponašanjem očajnički pokušava upozoriti svoje vlasnike na opasnost koja im neposredno prijeti.

Odbacujući ovo “natprirodno” objašnjenje jedan je istraživač iznio hipotezu da se u početku radilo o psima oboljelim od bjesnoće. Kad neki pas oboli od ove strašne bolesti, on zavija, cvili i pravi čudnu buku, što ljudi naprosto moraju zapaziti. Ako je taj pas još prije toga zarazio svog vlasnika, koji je zatim umro, ljudi koji su čuli što se dogodilo obično bi se reklo da je vlasnik umro nedugo nakon što je pas ispuštao te čudne, neobične zvukove. Lako je shvatiti zašto se ova veza između zavijanja psa i smrti čovjeka shvaćala kao omen (latinski – loš predznak) u vrijeme dok se još nije znalo kako se prenosi bjesnoća.