Kako kuja postupa s novorođenom štenadi?

Skotnost kuje traje dvet tjedana. Jedan dan prije nego što će se okotiti ona postaje nemirna i prestaje jesti. Postaje agresivnija prema stranim osobama, ali još bliža prema članovima svoje ljudske “obitelji”. Ako su joj ljudi dali na raspolaganje kakav sanduk, ona se uvuče  u njega neposredno prije nego što će se okotiti; legne na bok tako da je glavom okrenuta prema ulazu u sanduk, a leđima naslonjena na jednu njegovu stranu. Neposredno prije izlaska prvog štenetakuja naizmjence diše brzo i polagano. U trenutku kad  prvo štene počne da izlazi ona se trese čitavim tijelom. Štenad izlazi u intervalima od pola sata. Poslije izlaska svakog šteneta kuja “rutinski” odstrani posteljicu, poliže tijelo novorođenog šteneta i liže ga sve dok štene ne počne disati, a onda pregriz pupčanu vrpcu na mjestu udaljenom oko  pet do sedam centimetara od štenetovog tijela, poždere posteljicu i njuškom dogura novorođeno štene do svog tijela. Poslije toga se odmara, obujmivši štene svojim tijelom, i čeka na izlazak  slijedećeg šteneta. Da bi se okotilo leglo od pet štenadi treba nekoliko sati.

U svakom od ovih detalja rađanje malih pasa i mačaka jednako je što se tiče ponašanja njihovih matera. Međutim postoji zanimljiva razlika u vezi s pripremom ležaja na kojem će se majka okotiti. Kuja vrši grozničave pokrete kopanja na dnu sanduka u kojem će okotiti mlade, dok mačke to ne rade. To proizlazi iz razlika u ponašanju divljih rođaka ovih dviju životinja. Mačke kopaju kad žele zakopati svoj izmet, ali ne grade tunele i ne kopaju pod zemljom kad priprmaju brloge. Divlja mačka traži sve dok ne pronađe kakvu udubinu prikladnu da joj posluži kao brlog (pa zato domaće mačke tako uporono pretražuju mračne ormare i zakutke u kući u kojoj žive.) Međutim vučica iskopa brlog u zemlji, i to obično na kakvoj padini u blizini vode. Brlog mora biti na padini  radi bolje drenaže, a voda je potrebna za piće. Ulaz u brlog obično je sakriven ispod kakve stijene li panja, što pruža zaštitu od zatrpavanja u slučaju da dođe do kakvog odrona zemlje. Ulaz je širok otprilike 60 cm i vodi u ogroman tunel dugačak i do pet metara na čijem se kraju nalazi oveća proširena šupljina pod zemljom u kojoj se okoti mladunčad i tamo provede prva tri tjedna života. Neki vučji brlozi imaju po nekoliko ulaza i tunela. Još nešto: vučica obično nije zadovoljna samo jednim brlogom. Za svaki slučaj ona gradi i drugi, rezervni brlog u blizini prvog, glavnog brloga. Drugi brlog joj je potreban  da bi mogla u nj prenijeti mladunčad u slučaju opasnosti.

Sve je to daleko od ponašanja kuje koja kao da pokušava iskopati jamu na dnu sanduka koji će joj služiti kao brlog. Međutim treba uzeti u obzir ulogu kuće gospodara u psihi psa. Tipična kuća ima nekoliko vrata od kojih vode hodnici do sobe. To znači da je za psa kuća golemi brlog s nekoliko ulaza što kroz tunele vode do proširenih šupljina (soba). To znači da ljudi obave “kopanje” tunela i brloga umjesto kuje. Ono što ipak nedostaje je blago zarobljeni pod brloga u kojem se obavlja koćenje. Bjesomučno grebanje pod dnu sanduka zapravo predstavlja pokušaj kuje da dovede sasvim u red brlog u kojem će se okotiti.

Još jedno zanimljivo obilježje ponašanja kuje koja sprema da okoti mlade je kidanje i komadanje ležaja neposredno prije koćenja. Poznata je stvar da kuje trgaju u komade krpe i novine ako ih netko stavi na pod sanduka u kojem će okotiti mlade. S druge strane poznato je da vučice ne pripremaju nikakav ležaj na dnu brloga, pa se zato na prvi pogled dobiva dojam da se ovdje radi o bitnoj razlici do koje dolazi tako da kuja dodaje svom repertoaru nešto što ne postoji u svijetu njezinih  dviljih predaka.

Kad se napokon svi mladi okote, očiste i priljube uz majčino tijelo, kuja se odmori a mladunčad počne odmah sisati, gutajući prvo mlijeko, colostrum, važno za stjecanje imuniteta kao zaštite od bolesti. Uskoro se pojavljuje još jedna razlika između pasa i mačaka. Naime izgleda da štenad ne posjeduje u istoj mjeri osjećanje “vlasništva” nad sisom koje posjeduju mačići. Kod mačića vrijedi pravilo da svaki pojedini primjerak izabere “svoju” sisu, koju kasnije iskuljučivo upotrebljava, dok je kod štenadi na snazi sistem “hrani se gdje stigneš” ili “zgrabi prvu sisu koja ti je na dohvatu”. Razlog postojanja ove razlike svakako je u tome da mačići imaju oštre kandže, a psići ih nemaju. Gurkanje među mačićima bilo bi bolno za njihovu majku, pa okolnost da svaki mačić posjeduje svoju vlastitu sisu to sprečava. Za kuju, čija mladunčad nema oštre kandže, povremeno gurkanje ne stvara nikakav problem.