Zašto pas maše repom?

Laici i stručnjaci često kažu da ako pas maše repom to znači da je prijateljski raspoložen  prema osobi koja stoji ispred njega ili mu se približava. Međutim to nije točno. Ova je zabluda slična zabludi da je mačka koja mqše repom srdita. Jedino emocionalno stanje, u kome se životinje što mašu repom  upuštaju u tu aktivnost, to jest mahanje repom, jest stanje emocionalnog konflikta. To zapravo na području životinjskog komuniciranja vrijedi za sve pokrete naprijed-natrag, amo-tamo i lijevo-desno.

Kad se životinja nađe u konfliktnoj situaciji, ona osjeća da ju nešto istovremeno vuče u dva različita smjera. Ona istovremeno hoće ići naprijed i hoće se povući natrag. Ili ona hoće istovremeno skrenuti i lijevo i desno. Budući da se takvi porivi uzajamno poništavaju, životinja ostaje na istom mjestu, ali u stanju emocionalne napetosti. Tijelo, ili jedan njegov dio, počinje se pomicati u jednom smjeru, pokoravajući se tako jednom od onih poriva, ali se onda zaustavlja i pomiče u suprotnom smjeru.. Neke životinje savijaju vrat, neke tresu glavom, neke savijaju noge, neke plešu na mjestu, neke naginju tijelo na ovu ili onu stranu, tresu repom, a psi i mačke mašu repom.

Kontekst u kojem se prvi put pojavljuje mahanje repom je hranjenje mlijekom kuje. Kad se psići poredaju uzduž majčina trbuha i počnu sisati, njihovi repići počnu žustro mahati amo-tamo. To je lako protumačiti kao znak “užitka”, što se pojavljuje kod štenadi. Kad dostignu starost od šest ili sedam tjedana, to jest kada mahanje repom postiže puni intenzitet, psići su već ušli u asocijalnu fazu međusobnih lažnih tučnjava i natezanja. Da bi se mogli hraniti sisajući majku moraju se jedni drugima sasvim približiti – moraju se,do dodirivanja,  približiti onim istim tijelima koja ih ujedaju i laju na njih. Ta okolnost izaziva strah, ali taj strah nadvladava želja za hranom, koja izlazi iz gusto smještenih sisa. I zbog svega toga, dokle god sišu mladi su psići u stanju konflikta između gladi i straha -–s jedne strane, tu je želja da se ostane u kontaktu sa sisom, a s druge strane, želja da se ne bude preblizu drugoj štenadi. I upravo je ovaj konflikt ono što izaziva prvo, najranije mahanje repom.

Slijedeći kontekst u kojem se pojavljuje mahanje repom nastaje onda kad psići prosjače hranu od odraslih pasa. Situacija je zapravo ista, pa je zato i isti konflikt i ista konačna posljedica. Dok prilaze njušci odraslog  psa, u potrazi za hranom, psići ponovno moraju “otrpjeti” blizinu drugog psa.

Kasnije kad pozdravljaju jedni druge nakon dužeg separiranja, psi dodaju mahanje repom drugim signalima ponovnog kontaktiranja. U ovom se slučaju kombiniraju prijateljstvo i strah, pa se tako stvaraju emocionalni konflikti. Mahanje repom je pratilac seksualnog udvaranja, jer su tu prisutni seksualna privlačnost i strah. A što je najvažnije, mahanje repom pojavljuje se i kad su u toku neprijateljska pribliavanja. U takvoj situaciji životinja koja maše repom osjeća ne samo mržnju prema suparniku ili protivniku nego i strah od njega. Dakle opet se radi o međusobno konfliktnim porivima s istom konačnom posljedicom – mahanjem repa.

Sama kvaliteta mahanja se razlikuje. Kod podložnije životinje mahanje repom je mlohavo i široko. Mahanje repom agresivne životinje je kruto i kratko. Što se mahač repom osjeća podložnije, to niže drži rep. Samopouzdani pas diže rep dokraja. Njegov  rep je potpuno ispružen i krut.

Ako se sveto može vidjeti promatranjem susreta pasa u raznim socijalnim kontekstima, zašto se mahanje repom tako često pogrešno shvaća i pogrešno etiketira kao znak prijateljstva? To je zato što mi mnogo bolje poznajemo susrete i pozdrave ljudi i pasa nego  pozdrave pasa i pasa. Ako imamo nekoliko pasa, oni su obično neprestano zajedno, ali se mi ljudi svakog dana s njima rastajemo i ponovno sastajemo, pa zato uvijek ponovo gledamo kako prijateljski raspoloženi podložni pas pozdravlja svog gazdu ili gazdaricu smatrajući ih dominantnim članovima vlastitog “čopora”. U takvim je okolnostima raspoloženje koje dominira, raspoloženje radosti i uzbuđenje zbog ponovnog susreta s vođom “čopora”, ali veselje donekle poremećuje lagani strah, što je sasvim dovoljno da se stavi u pokret konfliktno reagiranje mahanjem repom.

Nama je tu spoznaju teško prihvatiti, jer nerado mislimo da psi osjećaju prema nama bilo što osim ljubavi. Pomisao da nas se oni ujedno boje ne privlači nas i nije nam draga. Međutim sjetimo se kakv je naša veličina – visina našeg tijela – u usporedbi s njihovom. Dodajte tome činjenicu da smo u mnogostuko dominantnijem položaju prema njima, da oni ovise o nama u mnogim  aspektima vlastitog opstanka. Zato se ne bismo smjeli čuditi što oni na nas gledaju s tako pomiješanim i protuslovnim osjećajima, što im je raspoloženje tako smeteno i zbunjeno.