Zašto psi laju?

Veoma je rasprostranjena  pogrešna misao da vam pas koji laje, kad vas spazi, zapravo prijeti. Lavež je zapravo pseći znak za uzbunu kojim on alarmira druge članove čopora kojemu pripada (uključujući i njegov ljudski dio).

Značenje poruke koja se daje lavežom glasi: “Događa se nešto neobično, pa zato budite na oprezu!” U divljini taj alarm ima dvije posljedice: nladunčad se sakrije gdje stigne, a odrasli članovi čopora se skupe u akciju. U ljudskom okolišu pasji lavež je isto što je nekad bila zvonjava zvona, gonga ili trubljenje roga, znak da se “netko približava vratima tvrđave”. Ovaj alarm ne govori da li je onaj tko se približava prijatelj ili neprijatelj, ali postiže to da se poduzmu potrebne mjere predostrožnosti. Upravo zato glasan lavež psa  može biti pozdrav vlasniku koji se vraća kući jednako kao i reakcija na upad provalnika. Kad se takva osoba identificira, lavež biva često zamijenjen ili prijateljskim ritualom pozdravljanja ili ozbiljnim napadom na uljeza.

Sam napad kao takav potpuno je nečujan. Pas nasrne ravno na uljeza i ugrize ga. Bijeg psa također je nečujan. Pas koji bježi čini to nečujno. Svaki zvuk što ga ispusti zapravo je znak konflikta ili frustracije. Činjenica da zvukovi gotovo uvijek prate agresivne susrete s psima, sukobe s njima, znači naprosto to da su čak i najagresivniji  psi ujedno barem donekle uplašeni. Lagana primjesa straha je ono što pretvara nečujan napad u napad praćen ražanjem, ali s takvim psom nema šale. Psi koji reže su strah i trepet poštara. Ako element straha u mozgu psa prevlada nad elementom agresivnosti, nastaje režanje i čuje se samo lajanje, glasno i ponavljano. To može trajati iritantno dugo, sve dok strani element koji ga je izazvao ne ode i nestane.

Sve u vemu može se zaključiti da se stara uzrečica “Pas koji laje ne grize!” zasniva na istini. Pas koji laje obično nije dovoljno hrabar da napadne i ugrize, a pas koji grize ne trudi se da alarm pojača lajanjem.