Što je trihineloza?

Trichinella spiralis - zavojita trihinela ili zavojita trihina

Trihinela je nametnički oblić iz razreda Nematodes - oblići. Odrasli su paraziti vrlo mali: mužjak je dugačak samo 1,5 mm, ženka od 2,5 do 4 mm, a široki su od 40 do 60 *m. Oni također nametnički žive u tankom crijevu najrazličitijih vrsta sisavaca, pa i čovjeka.

U životnom razvoju nametnika dvije su faze, crijevna i tkivna razvojna faza. Premda se obje faze odigravaju u istom domadaru, za obnavljanje životnog ciklusa i širenje nametnika potrebna su uvijek dva domadara.

U toku crijevne razvojne faze u tankom crijevu domadara žive odrasli mužjaci i ženke, koji su se razvili iz začahurenih ličinki dospjelih u organizam s pojedenim mesom zaražene životinje. Trihinele u crijevu spolno dozore, a ženke se nakon oplodnje uvlače u crijevnu sluznicu i tu legu žive mlade ličinke. Svaka ženka leže 200-1500 ličinki, duljine 0,1 mm. Ličinke zatim prodiru u limfne putove i njima u krvotok. Tada počinje seoba ličinki krvotokom po čitavom organizmu domadara, a time i tkivna razvojna faza nametnika. Na svojem putu ličinke dolaze u različite organe domadara, ali se dalje razvijaju samo u njegovu poprečnoprugastom mišićju. Ličinke se skupljaju najviše u mišićima koji su najaktivniji i stoga najbolje opskrbljeni krvlju, a to su mišići ošita, trbušni i prsni mišići, zatim mišići vrata, jezika i žvačni mišići. Ako se ličinke nasele u ostala tkiva, ubrzo propadaju. Ni u srčanom se mišiću ne mogu dugo održati. U poprečnoprugastim mišićnim snopovima ličinke rastu u dužinu, pri čemu se spiralno savijaju, a oko njih mišićno tkivo stvara čahuru vretenasta oblika, dugačku od 0,4 do 0,5 mm. Ličinke stare tri tjedna velike su oko 1 mm.Tek u toj razvojnoj fazi ličinke postaju otporne na djelovanje probavnih enzima i sposobne da invadiraju novog domadara. Začahurene ličinke se mogu u mišiću vrlo dugo održati žive, obično nekoliko godina, ali i više desetljeća, premda se već nakon nekoliko mjeseci mogu u čahuri taložiti soli kalcija, te one ovapnjuju. Začahureni nametnik u svinji živi 11 godina, au čovjeku oko 30 godina.

Dalji razvoj tako začahurenih ličinki trihinele moguć je samo uz uvjet da ih s mesom invadirane životinje opet pojede čovjek ili životinja. S mesom pojedene začahurene ličinke dospiju zatim u želudac gdje se uz utjecaj probavnih enzima čahure otapaju i za nepuna 24 sata se iz oslobodenih ličinki razviju mladi nametnici koji ponovo počinju svoj razvojni ciklus u novom domadaru.

Općenito se smatra da mužjaci ubrzo nakon kopulacije ugibaju, a ženke u sluznici žive još dva do tri tjedna i za sve to vrijeme legu nove ličinke. Zbog toga je i seoba ličinki u organizmu domadara najmasovnija obično u toku drugoga tjedna, a postupno jenjava kako ugibaju zrele ženke u crijevnoj sluznici.

Razvojnom ciklusu trihinele u organizmu odgovaraju i razvojne faze i tok bolesti trihineloze u čovjeka. Duljina inkubacije i težina oboljenja ovise prije svega o količini pojedenih ličinki u mesu, tj. o njihovoj gustoći u pojedenom mesu, te o količini pojedenog trihineloznog mesa. Smatra se da u prosjeku više od 50 ličinki u gramu mišića izaziva znakove bolesti, a više od 100 ličinki po gramu uzrokuje tešku sliku bolesti. Kilogram svinjskog mesa može sadržavati oko 12500 čahura s ličinkama.

Bolest se razvija obično ubrzo nakon jedenja trihineloznog mesa, a očituje se proljevima, povraćanjem, povišenom temperaturom i općom klonulošću, što vrlo često podsjeća na sliku akutnog trovanja hranom. To je i razlog da se prvi znakovi oboljenja često odmah i ne prepoznaju. Oni se odnose na crijevnu fazu razvoja nametnika u toku kojega odrasli oblići svojim prodiranjem oštećuju crijevnu sluznicu, a njihovi produkti djeluju i otrovno. No, za slabih zaraza opisane smetnje mogu biti i vrlo blage.

Kad se ličinke u toku tkivne faze nastave širiti po tijelu zaražena čovjeka, često se razvija vrlo ozbiljno oštećenje cijelog organizma s visokom vrućicom, živčanim i srčanim poremećajima, kožnim osipom, proljevom, oteklinama i bolovima u mišićima. U tom se stadiju poveća i broj eozinofilnih leukocita u krvi, što se smatra jednim od vrlo karakterističnih znakova bolesti. Općenito se smatra da su oštećenja organizma u toku trihineloze pretežno alergijske i toksičke prirode. Ona nastaju više zbog reakcije organizma na prodor nametnika, a manje zbog njegova štetnog ili otrovnog djelovanja.

U prirodnim se uvjetima zaraza trihinelom održava pretežno među mesožderima i svežderim životinjama. To su najčešće domaća i divlja svinja, štakor, vuk, lisica i druga zvjerad. Zaraza među tim životinjama raširena je širom svijeta. U ljudi je osobito česta u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kanadi i istočnoj Evropi. U našoj zemlji ima takoder žarišta među divljim životinjama, a povremeno se javljaju veće ili manje epidemije među ljudima. Čovjek se obično zarazi kada jede nedovoljno kuhano ili pečeno, a najčešće sušeno meso zaražene svinje. Izuzetno je izvor zaraze i meso divlje svinje, medvjeda ili jazavca. Prilikom klanja zaraženih životinja često se zarazi i više ljudi koji u takvim prilikama, obično u povodu skupnih svečanosti, jedu meso zaraženih životinja.

Domaće se svinje zaraze bilo da pojedu zaraženo meso uginule divljači prilikom ispaše žira u šumi ili, što je u nas češće, kad im lovci na lisičje krzno daju lisičje meso za hranu. Lisice su u nas vrlo često zaražene trihinelama (30 %). U tovilištima se zaraza svinja može prenositi pri klanju zaraženih svinja davanjem njihovih otpadaka zdravim svinjama. Svinja se može zaraziti i kad pojede zaražena štakora. Trihineloza se uspješno suzbija stalnim veterinarskim nadzorom prilikom klanja svinja. Od svake zaklane svinje pretražuju se uzorci mesa na ličinke trihinele. U našoj su zemlji takve trihineloskopske pretrage svinjskog mesa u klaonicama obavezne, zbog čega je i zaraza ljudi svinjskim mesom ograničena isključivo na meso koje potječe od individualnog klanja u domaćinstvima bez veterinarskog nadzora. Međutim, u velikim klaonicama, gdje zbog velike frekvencije nije moguća trihineloskopija, svinjsko se meso podvrgava dužem dubokom smrzavanju (od - 40 do - 70 ° C), tako da uginu začahurene ličinke trihinele u mesu.

Laboratorijska dijagnostika. Dokazivanje ličinki ili odraslih nametnika u stolici za vrijeme crijevne trihineloze rijetko daje dobre rezultate, zbog čega je mnogo važnije pretražiti ostatke mesa koje je izazvalo zarazu. Uzorak mesa pretražuje se stisnut medu dvjema staklenim pločama stegnutim vijcima. Takav se uredaj naziva kompresorij. Pripravak se pretražuje lupom, te se traže karakteristične vretenaste čahurice veličine oko 0,5 mm sa spiralno savijenim ličinkama. Taj se postupak pretrage naziva trihineloskopijom. Sigurniji rezultati postižu se nagomilavanjem ličinki iz uzorka mesa. Uzorak ispitivanog mesa, naime, isiječe se i podvrgne digestiji pomoću pepsina i kloridne kiseline. Takvim se postupkom ličinke iz digeriranog mesa skupljaju na dno otopine te se lako nalaze u mikroskopskom pripravku taloga.

U oboljela čovjeka ličinke se mogu dokazati u toku tkivne faze u invadiranom mišiću. Kirurškim se zahvatom uzima uzorak mišića bicepsa koji se zatim pretražuje ili trihineloskopski ili pomoću digestije. Od imunobioloških testova primjenjuju se serološke reakcije flokulacije, vezanja komplementa, precipitacije u agar-geldifuziji i slične antigenom pripravljenim ekstrakcijom iz ličinki trihinele. U novije se vrijeme sve više koriste serološki testovi s obilježenim protutijelima (test imunofluorescencije i imunoenzimski test), a u dijagnostici može biti korisno i izvođenje kožnoga alergijskog testa alergenom koji je također pripravljen od ličinki.